...i skupljam snage za novi blog.
zapravo imam i pokoji zapisan, iako nisam sigurna čemu ih pisati.
Doduše mogu se uvijek izvlačiti na onu 'staru': kuća poso, kuća poso, no činjenica je da uvijek postoji ono neko vrijeme koje izgubimo svakodnevno. i mogla bih tu još ubacit i neki kvalitetni blog. no s obvezama je to tako da kad ih imaš, onda samo čekaš nešto da ih napraviš, a ako ti ih se baš ne da odmah riješiti, radije provedeš neko vrijeme u takozvanom samoprozvanom 'vaakumu', nego da to vrijeme onda iskoristiš već za nešto drugo produktivno.
e, pa tako je sa mnom. jer ono vrijeme pred tv.om ili na facebooku: e to imam, jer nemam vremena ili volje da pišem ono što bih trebala.
no u svakom slučaju utješno je vidjeti ovaj brojač. već godinu dana u braku. i moram reći da što vrijeme dalje teče sve je nekako ljepše, bure su kraće ili tek pokoji povjetarac zapuše, ništa strašno.
i neka sjećanja na neispunjene snove i gorčina, sve je manje i sad samo plovim tim lukama bračnim i uživam..
.. sve do neke sljedeće oluje ...
već se neko vrijeme mislim napisati novi post.
i bilo ih je već raznih u mojoj glavi.
i obično nastanu - u autu. i to dok vozim. a onda ne mogu pisati. možda da si počnem nekako snimati misli :D
a ima tu svega o čemu bih pisala, od braka, trenutnog društvenog stanja, vrijednostima, ljutnji, smijehu, crnom i bijelom, samo nikako vremena. a kad vremena, onda fali inspiracije.
al vjerujem da je tu, još malo, neki novi post i neki novi blog.
samo treba imati strpljenja ,,,
25.rujan, sve je iza nas.
bilo je svakako tog 19. rujna, i otkazivanja i nerviranja i radosti i nezaboravljivih trenutaka.
nešto sam iz svega naučila: oko vjenčanja nisu bitne sve te materijalne gluposti, ima li ili nema konfeta, kartica za stol jesu li ruže bijele ili crvene, jer to se (osim na slikama) i zaboravi,,,
najbitniji su odnosi, a bez njih naše bi vjenčanje ispalo katastrofa.
i zato se i ovim putem želim zahvaliti svojim prijateljima koji su došli i rezuckali s nama do kasno u noć sve one gluposti koje mi bridezille mislimo da su bitne, a u biti nisu, koji su vozili aute kad su se jednima pokvarili, koji su imali sve probe bandova mjesecima unaprijed, koji su slušali sve žalopojke oko lošeg vremena i nesporazima zadnjih dana, koji su ukrašavali crkvu i salu dok smo e mi slikali, koji su i kad je već sve trebalo biti namješteno i dio je počeo šiziti ipak imali dovoljno razuma da odu po još te zaboravljene kablove i namjeste muziku, i koji su na kraju krajeva učinili sve da se mi te večeri osjećamo kao kraljevi.
Hvala vam svima :D
znam nije me dugo bilo.
i htjela sam pisati već o tome kako mrzim kada uđem u dućan i prođem 3 šoping centra i opet si on ne nađe sve što mu treba i ulaziš izlaziš, pete te bole, boli te glava, boli te želudac, idete si na živce,,,
al kad je to bilo aktualno, nikako vremena, ili me prošlo.
al našao je sve.
onda sam htjela napisati kako je to kad sjediš na telefonu i dogovaraš menije, pa napokon dogovoriš nešto, al nije ti to to, pa onda opet sjediš na telefonu ili lunjaš gradom i dogovaraš,pa onda nađeš novu firmu i s njima se dogovoriš, pa zoveš ove prve, pa ih nema nikad na telefonu, pa odeš, napokon, kad su našli malo vremena, i pregovoriš sve što si već dogovarao, toliko da ti je muka od toga i skoro počneš plakat i trest se, ali ne, jer ti je on stavio svoju ruku na koljeno i rekao:' sve je u redu' time.
i tako o svoj toj jurnjavi za tortama, kolačima, sokovima, prstenjem, konfetima, papirima za konfete, vrpcama za revere, vrpcama za konfete, materijalima za haljine djeveruša, za djeverušama, za cvijećem, za dekoracijama, za dozvolom za brak, pa u poštu da pošalješ sve te molbe za posao, za bušačem rupica za konfete u koje stanu vrpce za konfete i 1001 drugih stvari.
i o tome sam htjela pisati,,,
pa onda kako sve objašnjavaš što želiš/ne želiš: njemu, pa roditeljima, pa dobavljačima, pa prijateljima, pa opet mami koja hoće uporno svoje goste i tu i tamo, a njegovih nema, pa joj to objašnjavaš zašto i kako ti je to glupo, pa onda opet zašto ne ovaj ali da onaj sok/piće, pa tati kako da dođe do papirnice, gdje je cvjetna tržnica, pa gdje je dućan u ilici, pa teti s materijalima koji materijal, koju boju, pa zašto ne ovu, ili ipak da dok ti ona uz lice drži prislonjenje materijale koji zapravo nisu ni važni dok te tata čeka u autu kojem opet objašnjavaš zašto te čeka i zašto sat i pol ipak nije bilo dovoljno da se sve obavi po gradu,(iako uvijek sanjaš i sama sebi objašnjavaš da je upravo sat i pol sasvim dovoljno, za sve,,) pa objašnjavaš dragom ples i zašto se ne smije ljutiti, pa objašnjavaš prijateljima pjesme koje trebaju ili ne pjevati, zašto ih trebaju pjevati i tko od njih ih baš treba pjevati, iako su mu smiješne, pa onda curama objašnjavaš ples, pa onda opet ponovno, jer smo promjenili korake, pa teti na telefon objašnjavaš kakve ruže želiš, pa onda cateringu kamo da postave stolove, pa teti od dvorca kada da bude tamo da vam otvori, pa u koju prostoriju idu koji zvučnici, pa mami opet kakve kolače treba/ne treba praviti i objašnjavaš da ne mora svaku stvar baš pod upitnik stavljati i da želiš možda malo drugačije o obične seoske proslave i fante/sprajta i ostala, pišalini nalik, pića, pa djeveruši koja želi odustati zašto je baš trebaš/želiš (?) uz sebe na taj dan jer je ovo bitno i ono bitno, i zašto neželiš z apočetak živjeti sa njegovim roditeljima, jer postoji mogućnost da tamo u blizini dobiješ posao, već želiš da zajedno negdje na miru počnete, da nemate svađe još i sa rodbinom, i da želiš imati svoje kućne ljubimce bez da nekom smetaju ,,,
i kad sve poobjasniš: dobiješ grlobolju.
ali umjesto svega toga, napisat ću da ću uskoro, kad stignem staviti tutorial neki :) obećajem.
da malko budem i produktivna.
a za kraj ću napisati da se radujem, jer ću za 18 dana biti gospođa ići ćemo se slikati i bit će, nadam se i molim Bogu, lijepo vrijeme, i prekrasan dan. dan početka ostatka života
